Kad napravimo milion planova, da obiđemo sve muzeje, sva brda oko grada i sve parkove u kasnu jesen, da probamo sve hamburgere koji nisu sa kečapom i majonezom, i pogledamo sve filmove u kinima - pa ipak ostanemo da se grijemo u krevetu pod tri deke i barem toliko jastuka, dok goli milujemo jedno drugom usne i duše.
Sablasno jutro ovdje. Kiša, magla, i crvena svjelta sa kranova u daljini. Da nema ljudi koji žure ili čekaju, bilo bi apokaliptčno. Meni je sad apokaliptično. Pomislim da nema nas sljedeće sedmice, možda za dvije i eto, apokaliptično ispod rebara. Tijesno u plućima, i u grlu, oči gore i bezdan, beznade. Onda se glava dozove, sjeti se tijelo da je u tramvaju sa ljudima koji žure ili čekaju. Na putu djeca na rolerima, prek kojom su sve odluke svijeta i bude mi teško, odrasli koji imaju hrabrosti sjesti na biciklo dok kiša pada u januaru, bezživotna tijela koja gledaju tupim očima u prazninu cekajući tramvaj. Bude mi još teže, vidim sebe u odrazu na prozoru tramvaja. A najteže je što moram nastaviti dalje, i šta ako to bude bez tebe. Šta ako te nema tu za moj rođendan, tvoj rođendan, za sve planove što smo imali i za sve stvari što još nismo stigli. Sablasno jutro, dan i noć. Svaki dan i tjeskoba u grlu.
Zahvalnost. Zvuk tramvajskih sina, turbulencije. Duboki uzdah. Suza u kutu oka. Miris cigare na jakni i hladnoce. Stari ljudi koji ne gledaju u telefon. Kisa u aprilu i aplikacije na telefonu. Suha koza. Tebi ispucale ruke i usne. Ispucala dusa. Praznina koja japi za slobodom. Tijelo za ljubavi. Zahvalnost. Konstantno podsjecanje. Coping mehanizam. Tvoja kosa. Moje ruke u mojoj kosi. Zadnji dan i zadnji put. Toplina. Zvuk prestajanja, linija na monitoru. Zvuk stanice. Mind the gap. Izlazim.