U prošlom ili budućem životu sam sigurno alkoholicar. 

​

Da nema nekih nevidljivih stega društva i mojih bližnjih i da nema ocekivanja njih istih, davno bih hodala vonjajući na vino i ljubicastog jezika. Ove zime baš mi se pije dosta crveno vino. Prošle je bilo pivo. Mislila sam da nema ništa bolje u datim trenutcima, kada me ganjaju slike nas i njega na kaucu u dukserici, kako govori da ga bole oci i glava od plakanja. Mislila sam tako, do ove zime. Onda sam otkrila ljubav za crvenim vinom. Poslije posla, subotom u podne jer je vikend i nedjeljom pred vecer jer je kraj sedmice, i sa prijateljima, i pred dejt i na dejtu, i sama i prije kina, jer sam na dejtu sa sobom. Pa ona izbjeljujem zube trakicama i sve opet tako. Krug trakica za zube i flaša kraj ulaznih vrata koje cekaju na putovanje do kontejnera.

​

U tom životu, bila bih visoko-produktivan filozof alkoholicar i žena koja je cijenjena ali tužna i sama, u širim krugovima a ne samo u društvu prijatelja. Je li, užim krugovima. Imala bih super izbalansirane izreke i racionalne misli, upakove u ono što mase žele da cuju a niko još nije tako formulisao. Misli i izjave o kraju transatlanskih odnosa, starih stotinama godina ili stotinu godina, o medjuljudskim odnosima i razumjevanju emocionalne nezrelosti muškaraca na dejting aplikacijama i sve to izgovoreno istim dojmom znanosti i poznavanja materije. Kada objašnjavam zašto ne mogu dejtati likove od 165cm. Caša vina ispred mene i tužne krupne oci, cakle se. Ljubicasti zubi i jezik, odobravanja male mase. Suza uvijek u grlu, spremna.

​

U tom medjusvijetu, izmedju onog realnog i onog nedostižnog, gdje je sve kako treba da bude, sam ja, i dovoljno slobodna da budem ja ja i da ne brinem ko će me ostaviti ili kako me nikad niko nije volio do kraja i niko nikad nije se vraćao kada odemo, oboje. Zašto me nikad niko nije ponovo potražio? Kažem sebi, jer zdravo završiš odnose. Zvuci prihvatljivo, narocito društveno. U tom svijetu je samo tuga kao dio mene, kao lijevo plućno krilo, i taj optimizam (da, optimizam) da prihvatam svijet i savršeno ga razumijem i da samoća je moje prirodno stanje i da možda nikad neće otići ali da je to ok, i da neću umrijeti od tuge koliko ceznem za rukama i zagrljajem i mirisom i da nekog ljubim u oko. U tom medjusvijetu, nekad cujem "Ljubavi" i njegov glas kako me oslovljava tako pred svima. U realnom, niko me nikad nije tako zvao.

​

Najviše volim otvarati vinske flaše, namjerno kupim one s plutom. Pa zabijem otvarac, ozarenim ocima, pa polako navlacim i gledam kako se ruke otvaraca dižu i pluto se izvlaci. Pa tako, tri put, uvijek otprilike.