Idem na aerodrom, da te sacekam.
Idem na voz za aerodrom, sjedim na sjedištu pored prozora.
Gledam u sunce i zelena polja, gdje smo jednom s tvojim motorom gledali avione kako slijeću.
Eno ga, onaj, veliki iz Seoula. Kažeš izgleda kao pepsi logo. Okrećemo glavu kad nas preleti i vjetar nam jakne napuni.
Sjedim na sjedištu, gdje sam te slikala prošlo ili, je sad već, pretprošlo ljeto kad smo krenuli na more sa istim kapama i sivim duksericama. Slucajno.
Sve nam je bilo u deminutivu. Kapica, ljubavica. Slucajno.
Strepnja u stomaku, grlu i ocima.
Idem na aerodrom da TEBE sacekam. Kako ću docekati da te vidim?
Gledam na telefon, sat i u smjeru odakle ćeš doći. Zamišljam da dolaziš, osmijehom se pozdravljamo i da te grlim najjace što je ikad ikoga grlio, glavu ti u njedra zašivam, ruke tvoje mi lome kljucne kosti. Najtopliji i najduži poljubac, vreo dah, oci koje se smiju, sreća koja se prelijeva iz ociju. Nikad neću zaboraviti taj pogled. Nisam.
Skromno, stidno i tiho “i ja sam tebe, najviše ikad” na moje “poželjela sam te najviše na svijetu”.
Dupli zagrljaj i sve ispocetka.
Sjedim u vozu, kraj prozora, sama.
Nema aerodroma i ti nikad nećes doći.