Nekad u našu zadnju zimu, prošli smo pored Pigalle-a. Rekli smo, trebamo tu ići, izgleda kao sve što tražimo u mjestima koje otkrivamo skupa. Mentalno ocjenjivanje i komentarisanje, kao zajednicki hobi. Nismo nikad stigli u Pigalle, neki dan sam prošla pored i sjetih se kako ti se svidio; voliš crveno neon svjetlo. Možda je nebitno, možda se ne sjećaš, ali htjela sam da stignemo da odemo u Pigalle. Cesto se sjetim stvari koje nismo stigli uraditi i šta sve nismo skupa. I javi se u meni nagon, huja, želja da sve to nekako vratim, samo da stignemo sve. Ali znamo da ne ide tako. Cesto pomislim, šta bi bilo da si mi se predao, da si me volio na više od 80%, barem par puta, ne uvijek naravno. Nisam gladna. Cesto upadnem u vrtlog, i zamisljam da si mi uvijek sve pricao šta je u tebi, skoro sve strahove ispricao, smijao se najglasnije i ljubio me najjace pred svima, grlio me u javnosti i pred tvojim prijateljima, snimao mi video poruke kad plešeš u autu, pitao me sva pitanja na 100%. Vidim te u tim trenutcima kroz žutu svjetlost, lijep si, sretan, topao, moj dom, nikad ništa drugo nisam ni htjela. Sretan si. Nisam gladna.
