Gledam u daljinu u Paklenicu i kontam, jest fino patiti na moru. 

I onda se uhvatim u igru sa savjesti - je li ja smijem patiti uopste dok pijem hladno pivo na plaži koja je danas samo moja.

Bukvalno, nigdje nikoga, samo zvuk vode i vjetra.

​

Jedem štapiće i gledam u Paklenicu. 
Mislim kako je sve drugacije bilo prije 6 mjeseci.

Mislim na tebe. Osjećaš se strano u mom tijelu.

Strana Uspomena.

​

Telefon vibrira.

Drugarica nas razuvjerava, u grupnom cetu, da transplantacija maticnih ćelija, zakazana polovinom jula, uopšte nije big deal i da nije kao transplantacija drugih organa - srca, bubrega.

I nije možda, ali opet ne znam koja je primjerena reakcija. 

Super? Baš super? Ok?

​

Ne znam kako da otpatim sve.

​

Prži me sunce, upijam svaku zraku, boli. Namjerno. 

Znam da ću za 2 dana biti tamo, 3 kilometra od tebe. 

​

Je li mi valja ići u julu da je vidim?

Ali možda ne želi goste. Kod nas gosti nikad nisu samo gosti, nego teret više nego radost.

Pokušavam da se borim protiv svih tih tereta koje sam ponijela iz Bosne.

Pokušavam da se radujem kad mi se najave gosti.

​

Pišem ljudima:

"Voljela bih da se ovdje. Fališ."

I bih, ne lažem, ali ok je što niko nije. Ponajmanje ti. Nigdje nikoga na plaži. 

​

Voljela bih da su mi ledja prava, pomislim, da se fino držim. Ispravim se.

A neko želi samo da proizvodi normalno maticne ćelije.

Što sam naucila na terapiji, ne mogu se patnje usporedjivati, nema smisla.

Ne znam, nema li?

​

Fino je patiti dok gledam u Paklenicu. 

Primjereno skroz.

Kontam, ovdje bih mogla napisati knjigu, svaki dan bih imala inspiraciju, ma tri knjige.

Da li bi?