Nekada kada glava se zaustavi od trcanja. Kada spusti ruke na koljena, zureći u beton, dozivanjem realnosti koja je beskrajno tužna, sjetim se naših zadnjih razgovora. I poslije tvojih odluka, bilo ih je više, da ja nikada neću biti to što ti tražiš niti mojih mirenja sa sobom da nisam mogla promjeniti naših prvih pola godine, sjetim se da sam ti još dugo govorila:
"Volim te, ljubavice".
Sve do zadnjeg pogleda i zagrljaja. Kada sam ušla u bus, nisam se smjela više okrenuti.
Cesto kada sam pod tušem, odzvanja,
“dugo sam mislio da je to to, ali ne mogu zaboraviti kakva si bila na pocetku”.
Najgora. Iako znam i da si mogao zaboraviti, ništa se ne bi promjenilo.
Jabuke i limun i paracetamol, kada si bolestan i vruć i nećeš da priznaš da jesi pa te ljubim usnama u celo a ti goriš, ljubim te u lokne.
Bez cilja, sve bez cilja, cijela tvoja egzistencija i naš put, i krug ustaljenih navika i zone komfora i beskonacnog vaganja i beskonacne podrške i tebe kad ‘kad namirišeš nesigurnost u mom licu’. Mrzila sam kad mi to kažeš. Dva puta si mi to rekao.
Nedostaju mi naše slicnosti i da se topimo u njima i da mi kažeš da je sve ‘kao da me znaš već dugo’. Nedostaje mi da ti pogledam u oci i da vidim ljubav i da se osjećam najposebnije. Niko to nikad nije uspio.
Ali naposlijetku, nadam se da nekog stišÄ‡eš desnom rukom oko ramena dok lijevom držiš za obraz i ljubiš jako u glavu i pitaš je
“Jesi ti jedna ljubav najveća”?
​
I da ti ona donosi jabuke i limun. I da sve pohranjuje u bilješke srca svog.
